|
Pod nogom joj je zašuškalo lišće, suho još od prošle jeseni. Iznenadio ju je zvuk koji je prekinuo zaglušujuću tišinu pa se lagano stresla i zastala. Šum je prestao, a tišina je zavladala, jezivija nego prije. Njene uši nisu bile navikle na tišinu, već dugi niz godina svaki je trenutak njena života bio je zvuk: od onog časa između sna i jave kad se jutrima budila pa do trena kad bi ju obuzeo san u ranim jutarnjim satima. I njeni snovi su većinom bili prepuni dinamike i zvuka... Zato se ovaj trenutak kosio sa svime što je poznavala.
Gdje li je ona to? Kako li je dospjela tu gdje jest? Pomalo su je mučila pitanja. Sve se činilo nepoznato, a ipak ne tako strano. Prožeo ju je osjećaj prepoznavanja, a onda nestao. Podigla je pogled pokušavši vidjeti odakle dolazi sunce, a onda je primijetila... Ova šuma nije bila zelena! Na granama visokih stabala tek pod daškom povjetarca bez zvuka su se njihali neobični zelenoplavkasti listovi. Okrenula se naokolo. Cijela je šuma imala plavkasti odsjaj. Pokušala je shvatiti od čega.
Krenula je naprijed kao vođena nekom nevidljivom rukom. Ako nikad nije bila ovdje, kako je znala je li put kojim je krenula pravi? Postoji li pravi put? Samo na tren postavila si je ta pitanja, a onda sigurno kročila naprijed. Neko je vrijeme hodala podlogom od trave i suhog lišća, a onda ugledala proplanak prepun sitnog šumskog cvijeća. Njegov je miris opijao. Kao da je govorio: „Ostani, ovdje pripadaš.“ Nije se zadržavala i nije htjela remetiti tu ljepotu pa je produžila dalje. Rijetko nisko rastlinje i grmovi ponekad su joj presjekli put. Ali nije čula nikakve druge znakove života osim zvuka koji su ostavljali njeni koraci. Gdje li su ptice i one sitne životinjice koje pripadaju ovakvome mjestu? Zastala je pokušavajući čuti makar jedan i najmanji zvuk, ali bezuspješno. Morala je dalje, ova nesnosna tišina već joj je parala uši. Pošla je uzbrdo ne osvrčući se. Osjećale se kao da ide kući. Kao da su ovim putem ucrtani njeni tragovi i ona zna kuda poći.
Nije znala, a znala je. „Plava šuma...“, prošaptala je iznenađena nadošlom misli. Pokušala se sjetiti otkud poznaje ime ove šume. Neuspješno. Dugo je hodala uzbrdo, već je pomalo počela osjećati napetost nogu. Je li smjela zastati? Koliko joj je vremena još ostalo do zalaska sunca? Koliko će još vremena vidjeti kuda ide i hoće li prije noći naći sklonište ili izlaz? Na trenutak se sjetlia onih koji je čekaju kod kuće i uhvatila ju je tjeskoba. Osjećala je njihovu zabrinutost, dijelila njihov strah. Odagnala je te misli: ne smije posustati! Ponovno je krenula. Odlučila je pošto-poto svladati tu uzbrdicu, a kad vidi što je s druge strane odlučit će kako i kamo dalje.
Stisnula je zube i pokušala uhvatiti ritam uz refren jedne zvučne pjesme njene mladosti: ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta tam, ta ta ta ta ta ta ta ta ta ta tam... Baš kao nekad kad je išla u duge šetnje od svoje kuće ka moru i natrag. I odjednom joj je sinulo! Pružila je korak jer je znala što je čeka na kraju ove uzbrdice. Još samo nekoliko koraka i ... vrh.
Nasmiješila se. Gledala je ganuta u obale rijeke njena djetinjstva. Duga je riječica tek mjestimice vijugala, a njena je voda tek neznatno žuborila. U bistroj, modroj vodi vidjela je odraz plavkastog lišća na visokim granama stabala. Sad se već čuo i udaljen ptičji pjev. Tri kamena virila su iz riječice stvarajući priručni prijelaz na drugu stranu. Zar nije postojao drveni mostić, koji je služio toj svrsi?
Ovo je mjesto poznavala kao svoj džep, jednom davno ovdje je provodila mnogo svog vremena. Dječja je mašta bezgranična, a ovo je bilo njeno utočište od svakodnevice. Njena Utopija. Mjesto njena stvaranja, mjesto njenih pjesama i priča. Spustila se do rijeke u želji da je prijeđe. U rijeci je vidjela ostatke drvenog mostića kojeg je tražila. Bio je zapušten, trošan, nagrižen vremenom jer više od desetljeća nitko nije prolazio njime. Srce joj zadrhti. Zapeče ju savjest što je dugo nije bilo. Ovo mjesto nije zaslužilo da nestane, da padne u zaborav.
Kao djevojčica preskoči tri kamena do druge strane rijeke i tek na tren se začudi tome. Ovaj je put imao svrhu: iako odrasla, nije smjela zaboraviti kako biti dijete. Nije smjela dopustiti da ono dječje u njoj toliko dugo ne vidi svjetlo dana, da ga potiskuje od danas do sutra, od obaveze do obaveze, od posla do posla. Trebala je češće letjeti, uvijek disati punim plućima i uvijek se iznova vraćati ovom mjestu, gdje su misli i riječi žive poput nje . Sad je već jasnije vidjela svoj put. Točno je znala kamo poći. Skakutala je veselo poput djeteta i žurila na proplanak da zagrli Stari hrast. To veliko,staro, neobično stablo, koje joj je pružalo hlad u igri, stvaranju i maštanju. Krošnja Starog hrasta već se odavno vidjela, ta prekrivala je pola proplanka, i što se više približavala u srcu joj je bila neka zebnja. Nedostajao je onaj koji je s njom dijelio bezbrižne trenutke Plave šume, nestašni vilenjak, vjerni prijatelj u igri, alfa i omega njenih rima. Je li ga čekanje da se ona vrati umorilo pa je otišao, isčeznuo, rasplinuo se? Stala je ispred Starog hrasta sa suzama u očima i dok joj se činilo da joj šapće nešto svojim granam, čvrsto ga je zagrlila. Da, bilo je kao da se vratila kući... i kao da nikad nije ni otišla.
Ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti ti................... Budilica. 6:30. Vrijeme za ustajanje. Divan san. Tema za moju novu priču....
|
